Najednom na mom bivsem poslu se pojavilo nekoliko poslova za psihologe. I sada 5 mjeseci nakon sto sam promijenila javljaju se kolege i nude mi pozicije, poslove, premjestaje. Bilo bi to lijepo jer je lagano i jednostavno raditi kao psiholog sa djecom 0-6 Godina i roditeljima. Uloga psihologa je etablirana, prihvacena kao jedan od osnovnih djelova u toj djelatnosti. Nema konkurencije na podrucuju psihickih problema od drugih profesija. Postoji dugacka tradicija i postovanje za profesiju i znanje.
Ali nazalost to bi bilo neozbiljno i neodgovorno sa moje strane da nakon par mjeseci opet mijenjam posao! Steta, steta stetica.
Tjesim se sa tim sto imam vrlo stimulirajuce radne zadatke. Srecem pacijente i radim ono sto sam zeljela oduvijek raditi pricati i na taj nacin pomagati omladini do 25 godina da se nose i zive sa svojim problemima. ako neka grupa danas u Svedskoj se smatra za gubitnike je to grupa mladih. Nema posla a i poslovi koji postoje su izlozeni velikoj konkurenciji.
Zamislite si situaciju u kojoj ti svi govore jos malo pa gotovo sa skolom, zivot pocinje, mozes onda sta god hoces, kupiti, naruciti alkohol, zivjeti u svom stanu, voziti svoj auto. Ali iako sve je tako na papiru u praxi je tesko naci posao i obistiniti sve snove. A ako nesto volim to je "lost cause". Sucker for the lost causes.
Sutra Gbg i dizertacija! :)
Nema komentara:
Objavi komentar