Oba dva su bili sitni kriminalci ko djeca, zivjeli su u odredenoj vrsti mizerije u socijalno marginaliziranim kvartovima. (slabo hrane u hladnjaku, majke zauzete poslom i studiranjem i opterecene sa velikim obavezama, odsutni ocevi,, u patrikovom slucaju pedofil kao substitut za oca i tako dalje i tako dalje).
Ono sto me fascinira je cinjenica da su obadvojica odrasli u jednoj od drzava na ovoj zemaljskoj kugli koja se cesto uzima za uzor sto se tice socijalne jednakosti, bogatsva i izjednacenosti izmedu klasa (spolova, dobi, bla bla). Obadvojica su odrasli u Svedskoj sa 20tak godina razlike (patrik 60tih Zlatan 80tih). Kada citam njihove price osjecam se blagoslovljena sa svojim roditeljima, mogucnostima koje sam imala i bogatstvom koje sam uzivala (iako nismo imali ne znam kako puno!). Mislim puno i na to da bez obzira koliko je drustvo uspjesno i bogato uvijek postoji kriva i prava strana pruge (oni koji su rodeni sa jedne ili druge strane!).
Mislim i na to da je odredena vrsta poteskoca mozda jako vazna da se uspije na elitnom visokom nivou. Ljudi koji su pretrpjeli svasta dodu daleko! Oni koji su spremni zrtvovati puno ili nemaju sta izgubiti na kraju su pobjednici.
Na taj nacin mogu reci i da sam ja pobjednik. Kada sam bila 20 godina odlucila sam otici iz Hrvatske radi ljubavi prema jednom decku kojeg sam poznavala i volila tada 2,5 godine. Bila sam spremna zrtvovati svoju pripadnost Hrvatskoj i svoju pripadnost u relativno izreziran siguran zivot (ako se izuzme ratna situacija! :/ ) za nesto sto nisam imala pojma kako ce biti... Napustila sam studij psihologije na trecoj (od cetiri) godini. Mama i tatu u sred ratnog kaosa i sestre u izbjeglistvu... Sve to zbog ideje o ljubavi i neke neobjasnjive unutrasnje sigurnosti da je vrijedna svih zrtava.
No pain no gain! 10.8. smo proslavili 11 godisnjicu braka i 24,5 godine skupa. Zivili!
Nema komentara:
Objavi komentar