U zadnje vrijeme otkrivam da sve vise ljudi koji su u mojim godnama su napredovali u zivotu (mislim na karijeru). Pocinjem se pitati koje ja to kvalitete ne posjedujem koje cine da je stalno veliki korak izmedu onoga sto mislim i osjecam da mogu i onoga sto radim.
Naravno ima prakticnih razloga zasto npr. nemam svoju privatnu firmu, ili ne otvorim firmu sa kolegicom, ili trazim posao sefa ili idem dalje sa akademskim obrazovanjem ili specijalizacijom. Ali ima naravno i onih sakrivenih koje se rade o tome koliko sam djelomicno amibiciozna i djelomicno se bojim odgovornosti, zahtjeva, mogucih negativnih ishoda itd.
Sada kada sam presla 40tu nemam puno toga za cim zalim privatno. Neke odnose bih volila da su bolji nego sto jesu (npr sa svekrvom!!!) ili da imam mogucnosti zivjeti blize svojim sekama i roditeljima. Ali sto se tice zivotnog partnera, djece, prijateljskih veza se osjecam zadovoljna.
Ali ovo sa poslom... Tu imam veca ocekivanja i mislim i vece sposobnosti nego samo raditi svakodnevni posao. A nista ne radim po tom pitanju!? To je naravno osjecaj koji me prati vec neko vrijeme. ON ode i dode i onda opet dode i ode, kao i svi osjecaji!
I sta onda radim? E pa onda ja - kao i obicno kad se osjecam manje stimulirana ili bolje reci u potrebi za inspiracijom - smislim neki nacin da imam izazove u zivotu. JEdan od njih je da izmislim, nadem neki tecaj, neku nadobrazbu, razvijanje vjestina. Momentalno me zanimaju tri stvari: Mindfullness i kako ga upotrijebiti u raznim terapijama (sa raznim problemima i pacijentima!), IPT (interpersonal psychotherapy) koja se pokazala uspjesna u radu sa depresijama i MBT (mentalizing based therapy).
NEsto od toga ce biti... Mozda je bolje da se skoncentriram na specijalizaciju... To ce mi dobro doci kako god....! Samo da se sefica vrati sa godisnjeg pa cu pricati sa njom! :)
Nema komentara:
Objavi komentar